top of page
Najskoriji tekstovi

Korisnik X40/2055 (Face recognition)





Već dugo godina pristup svim pametnim elektronskim uređajima odvija se pomoću funkcije prepoznavanja lica. Ovo pametnim mu nekako dođe kao pleonazam, jer evo četvrta je decenija kako osim pametnih drugih ni nema: TV, frižider, šporet, mašina za ovo, za ono, bilo koji prolaz kroz vrata na tamo, na vamo, automobil, bicikl, gradski i negradski prevoz, voz, metro, tuš kabina, krevet, kancelarija, sto, PC, mobilni...banka...prodavnica...bioskop, pozorište, teretana, stadion...


Softver koji upravlja svim ulazima ali i izlazima, kako sada postoje i prostori koji se ne mogu napustiti bez odobrenja, početne podatke učitava još u porodilištu. Nema više ličnih karata, pasoša, članskih karti, karti za prevoz, vozačkih dozvola, bankovni kartica, ulaznica...


Sve o vama učitano je na jednom mestu i objedinjeno. Svaka promena o stanju vašeg računa, adresi, novom automobilu, deci, supruzi...obnavlja se automatski u trenutku kada do promene i dođe.

Da bi ste bili korisnik svega mogućeg dovoljno je samo da vas kontrolni uređaj prepozna.


Podaci o prepoznavanju se učitavaju samo jednom, rekoh, odmah po rođenju.

Softver je takođe pametan i nisu neophodna dodatna učitavanja u skladu sa izmenom

fizionomije kroz vreme. On bez greške planira vaše starenje i u bilo kom vremenu prepoznaje

vaša lica. To čini velikom brzinom te ne dolazi do zadržavanja prilikom ulaska, recimo u banku, pozorište ili prevoz, paljenja TVa , šporeta, plaćanja u prodavnici ili bilo gde ili otključavanja mobilnog telefona.


Sve i svud se može samo sa sopstvenom facom, ništa drugo nije potrebno.

Jedino što je ostalo iz prošlosti i to verovatno da bi postajala i dalje sprava koja zaluđuje

i zapošljava mozak nebitnim i čini ga neprimetno poslušnim, je mobilni telefon.


On se takođe otključava prepoznavanjem lica, ali putem njega mogu se

izvršiti podešavanja koje dozvoljava sistem.

Ništa bitno.

Sve već sistem određuje sam, ali Tvorac je bio milosrdan i podario i tu malu mogućnost kao privid slobode izbora. Podešavanja se odnose na eventualne minimalne izmene temperatura u frižideru, vode za kupanje, klimatizaciju, boju svetlosti koja vas ujutru budi treperenjem i boju glasa koja vam saopštava šta treba da uradite tog dana po već ustanovljenoj agendi.


Pametni stan olakšava vam boravak u njemu. Dok skidate stvari sa sebe dovoljno ih je baciti prema naznačenom mestu i dugačke mašinske ruke skupljaju ih i sortiraju kroz kanalski sistem direktno do mašine za pranje veša. Tako je i sa smećem, baciš i stan sve sam skupi. 


Opran, osušen i ispeglan veš paralelnim kanalima sličnim postupkom dolazi do vašeg ormara.

Za dobar doručak ili ručak dovoljno je samo znati puno ime jela i saopštiti ga putem mobilnog telefona frižideru i šporetu. 


Istina mobilni telefon se ne zove više tako. Ime mu je "Bit" i on je već po rođenju ugrađen u naš dlan koji je dovoljno protrljati i virtuelni ekran se pojavljuje iz njega.

Kretanje kroz njegove aplikacije slično je onim od pre tridesetak godina.



***


Bogdana je i to jutro probudio prvo milozvučni glas, koji je sam odabrao,

odnosno kreirao pomoću Biti. Kako se neko vreme još uvek meškoljio u posteljini

plavičasta svetlost, koju je takođe sam kreirao uz pomoć Biti, mora i neba,

zatreptrala je s početka lagano, a onda sve brže i sve jačim intezitetom,

što je učinilo da ustane iz kreveta.

Sistem je to prepoznao i zaustavi buđenje. Poželeo mu je dobro jutro i podsetio

da je neophodno da otključa Bit ukoliko želi da naruči doručak dok pere zube,

istušira se i obuče. 


Protegao se i protrljao dlanove. Virtuelni ekran Biti otvorio se ispred njega.

Primakao mu je lice spreman da naruči omiljeni doručak.

Međutim, na ekranu je pisalo: No face recognition !


Ponovio je postupak.

Opet ništa.

Ovaj put osim ispisanog teksta, onaj isti milozvučni glas koji ga je probudio je to i izgovorio:


- No face recognition!


Pljesnuo je dlanovima i virtuelni ekran Biti nestade.

Onda opet protrlja dlanove i ekran se opet stvori.

Primače ga licu i ovaj put na ekranu pisaše: No face recognition! No enter to system at ali!


Otišao je do kupatila, pružio ruke ispod slavine čekajući da iz nje poteče voda.

Ništa se nije desilo. Na ogledalu je pisalo:

No face recognition! No enter to system at ali!


Uspaničio se, podigao glavu i ponovo pogledao u ogledalo.

Iza teksta obaveštenja naziralo se njegovo lice.

U prvi mah nije ni bio siguran da je to uistinu on, pa je počeo prstima da se pipa po licu,

čelu, očima, nosu, bradi. Ogledalo rereagovalo ispravno, ali to nije bio on.

Imao je 40 godina i svi su mu govorili da odlično izgleda ko da mu je tek dvadeset i koja.

Ipak, u ogledalu ocrtavao se odraz čoveka duboke starosti.


Sed i proćelav, spuštenih kapaka i velikih podočnjaka, izduženog nosa i ušiju,

neurednih i gustih obrva, sa dubokim borama na čelu, oko nosa, brade i duž celog vrata,

gledao ga je odraz u ogledalu, koji potpuno oponašao njegove pokrete,

ali koji ni tragom nije ukazivao da je to on.


Da li je moguće da je ostario preko noći?


Poslednjeg čega se seća je da je sanjao majku kako ga zbog nečeg prekorava.

Nije mogao da se seti zbog čega. Bio je žedan i opet je instiktivno spustio ruke ispod slavine.

Voda nije potekla. Otrčao je do frižidera, znajući da u njemu ima mleka, soka i vode.

Stao ispred njega i umirio se na par sekundi. Ni frižider ga nije prepoznao.

Ostao je zaključan i na njegovom ekranu pisalo je:

No face recognition! No enter to system at ali! 


Pojurio je po stanu, uzalud, ni jedan aparat ga nije prepoznavao.

Nije mogao da izađe iz stana, vrata ga nisu prepoznavala.

Počeo je da se guši i teškim koracima, klecajući, stigao je do prozora

i počeo grozničavo da vuče kvaku.

I na prozoru je pisalo: No face recognition! No enter to system at ali!


Skoro da se onesvestio kada se bespomoćno srušio na tepih u hodniku ispred vrata.

Nije mogao da otvori oči, niti da govori, ali je još uvek bio svestan.

Samo je potrbuške ležao ispred vrata stana.

Ni sam ne zna koliko dugo, kada se vrata najednom otvoriše spolja,

svež klimatizovani vazduh zapara njegove nozdrve i on smože snage da se pridigne.


Vrata je otvorila njegova žena Nada. Pogleda ga i reče:


- Šta to sad izvodiš, pobogu?


Ustao je i uspravio se, umoran kao posle teškog fizičkog rada.


- O Bogu hvala, Nadooo, ti me prepoznaješ!?


Nada prođe pored njega ni ne pogledavši ga i reče: 


- Dragi moj, ne prepoznajem ja tebe odavno, no eto, samo znam da si tu.


Nije imao snage za novu raspravu. Bio je srećan što je došla, moći će da jede i da pije,

a možda mu i pomogne oko razrešenja šta mu se to desilo ili makar odvede do

sabirnog gradskog centra gde bi sistem mogao da otkrije grešku.


Nažalost, Nada se samo presvuče nabrzaka i izađe.

Nije stigla ni da ga pozdravi sa uobičajenog rečenicom:


- Vidimo se krmak ...


On nije stigao da reaguje. Ostao je sa istim problemom, zaključan, bez mogućnosti pristupa sistemu,

u još gorem stanju. Kad više nije znao šta bi, seti se da na sred zida u spavaćoj sobi visi njihova fotografija sa venčanja u zlatnom debelom ramu.

Nada mu je zamerala čemu uramljivanje fotografija, nazivala ga primitivnom seljačinom, koji danas kači fotografije na zidove, koji već sami po sebi mogu biti ekran i reprodukovati slike poznatih slikara il ako baš hoće i fotografije u bilo kojoj veličini.

On je ipak voleo tu uramljenu staru fotografiju. Njih dvoje, obraz uz obraz.

Doterani, mladi. On očešljan, bez brade i brkova, u odelu.

Ona u venčanici a lica na fotografiji skoro u prirodnoj veličini.


Skinuo je ram sa zida, pocepao papirnu pozadinu i izvukao fotografiju.

Pažljivo je prstima cepao fotografiju kako bi na papiru ostao samo njegov lik.

Izvukao je pertlu iz patika, napravio male rupe na fotografiji i kroz njih provukao pertlu.

Maska je bila spremna i on je nakači na svoje lice poslednjim mrvama snage,

koja ga je skoro potpuno napustila.


Nije više bio žedan.

Nije više bio gladan.

Nije imao želju da izađe iz stana.

Izgubio je volju za bilo čim.

Sa maskom na licu stade ispred prozora i naredi mu da se otvori.

Prozor krenu da se otvara, pa napravi zadršku kao da se koleba,

ali se na kraju ipak potpuno otvori.


Bogdan zatvori oči, osmehnu se blago i baci se kroz prozor.

Padao je sa trinaestog sprata, učini mu se lagano.

Kao da leti, a ne da pada. Uprkos toj mučnoj odluci, nije se osećao loše.

Bio je potpuno svestan i posle dugo vremena osetio je lagodnost i mir.

Telo mu je bilo lako kao kod ptica i više nije osećao nikakvu bol.

Konačno, pomislio je...sloobodaaa...


Tik ispod prvog sprata pre nego što će se stropoštati na pločnik,

mašinske ruke hitro iskočiše iz zidova zgrade, uhvatiše ga oko struka

i položiše u već pripremljeni kontejner za smeće.


Kontejner se zatvori polako I na njegovom ekranu isploviše slova:


System saturated!


コメント


Arhiva
Zapratite
  • Facebook Basic Square
  • Twitter Basic Square
  • Google+ Basic Square
bottom of page