Tupo, ko sito dete šećerleme

Pogled kao zamišljen, al' nije.

Zamišljen blene isto, očima zalutalog fokusa i mislima van okruženja.

E, isto tako, samo nema misli. Bleneš pogledom koji prolazi kroz sve što mu stoji na putu

i koja god da mu je meta, kao da možeš da vidiš dublje, još iza toga.

Na TV-u utakmica, zuriš ka TV-u, u stvari kroz TV, pa i kroz zid iza i deluje da si zamišljen,

a nisi. Izgleda kao da se u toj glavi valja čudo i da duboko misli, a u stvari ništa.

Potpuna praznina u ćutanju dugom.

Može li to biti, da čovek uhvati trenutak da baš ni na šta ne misli?

Ako i može, kako istrenirati taj stadijum u svesnom stanju, pa ga konzumirati kao lekoviti reset,

s vremena na vreme, kada nam kapacitete memorije preliva jad?