Klackalica

Da li je sumnja samo analgetik za umirenje savesti da ne činimo? Ili, da li kada činimo, makar u tom trenu, ne sumnjamo? Može li se istovremeno sumnjati i činiti?

Da li je blaženstvo života biti oslobodjen sumnje, imati snage za lakoću činjenja ili je sumnja naša potreba, a ne opravdanje?

Ako je činjenje naš smisao i naš otisak, zašto je onda sumnja naša potreba?

Kao da se klackaju na nekoj čudnoj klackalici, koja nikada ne prolazi kroz ravnotežni položaj i ne dozvoljava isti položaj i dozu sumnje i činjenja, ni jednog trena.